Jugoslavija je mrtva, živela Jugoslavija...
Slobodan Mrkojević je moj FB drug... U početku ga
nisam najbolje razumela... Ni njega ni njegovu poeziju, ni prozu... Umeo je
svojim pisanijama ponekad da me naljuti, ponekad rastuži, ponekad raspoloži,
ali nikada, ama baš nikada nisam ostala ravnodušna kada je nešto napisao...
Sada želim sa vama da podelim poslednji njegov status... Ako ga najbolje ne
razumete sačekajte, razmislite, pitajte srce svoje... Možda će vam ono reći sve
ono za šta ponekad nedostaju reči...
A sada status delim sa vama iako ga nisam
pitala... Status koji doslovce prenosim... Bez kvačica na nekim slovima...
Status nakon kog nisam imala reči da komentarišem... A mogla sam reći:
Jugoslavija je mrtva, živela Jugoslavija... Možda sam mogla...
„Balkan umire. Balkan koji smo mi znali. Zivimo
sad vec u novom vremenu. U vremenu koje vise nije nase. Siromastvo i glad se
vracaju. Vrijeme kad vise nismo svoji na svom. Prodajemo sebe i ne samo sebe
prodajemo nasu djecu i nasu buducnost. Interes pojedinca je iznad interesa kako
nacije i tako Balkana. Prodali smo se i izgubili identitet, ekonomiju, jezik,
televiziju. Ne postoji ni nacionalna valuta. Nista prodali smo se za lazi koje
su nam servirane. Nismo htjeli biti svoji. Biti u svojoj drzavi. Danas niko od
nas nema drzavu. Bez obzira sta se i dalje lazemo da imamo. Drzave iz kojih
bjeze nasa djeca nisu vise nase drzave. Postali smo stari i umiremo. Birali smo
91 izabrali smo lazi mjesto istinu. Ubili smo drzavu. Jedina prirodna drzava
koja je imala i mladost i svoj integritet. Nije ni vazno. Odlucili smo se za
cjepanje za umjetne nepostojece drzave. Bez obzira sta vi mislite da ste
izabrali da budete svoj kako vi kazete na svom. Drzava je umrla a nastali su
surogati. Ne vjerujem da je moguce vama dokazat to sta ja govorim. Drzave koje
nisu u stanju da obezbjede dovoljno posla i srecu novim generacijama nisu
drzave. Drzave u kojima raste ocaj i nepravda. Drzave koje gube mladost. Drzave
u kojima raste broj samoubica i nisu vise drzave. Nece ni biti jer mislim da je
kasno za kajanje. Na zastavama kojim se mase pise s druge stane bjezi odatle.
Tko zna sta buducnost nosi. Samo ocito je da ne nosi nista dobro. U zemlji u
kojoj je ubijena nada a raste mrznja je zemlja koja je vec odavno izgubila svoj
identidet. U stvari sadasnji identitet koji se zove patriotizam se gradi na
mrznji. Ne znam da li vam je jasno da zivimo jos samo od i na ostacima
Jugoslavije. Nista nije izgradjeno sve je unisteno. Ponekad se umotam u zastavu
Jugoslavije, pustim Hej Slaveni. I tako uspravan stojim placuci nad zemljom
koja je svoje javne kuhinje zatvorila pedeset i druge. Jer niko nije dosao u
njih da jede. Niko nije bio gladan. I to sedam dana niko nije dosao da jede.
Niko se nije te godine ubio. Takvu zemlju smo unistili gdje je sesdeset i nesto
populacije 80 godine kretalo na fakultet. Te pedeset druge nismo imali ni duga
ni gladi. Doduse koga brige za to. Sta smo putovali. Sta smo ljetovali. Nema
vise toga. Zasto sam ja nostalgican. Zasto to radim sebi ne znam. Zasto tako
umotan u tu zastavu koja mi sad lici na izgubljenu nadu i raj stojim i placem.
Zasto volim toliko mnogo te ljude. Koji ne mare ni za sebe ni za svoju djecu.
Koji jos samo pricaju jezikom mrznje ili gladnog stomaka. Nisam nista unistio.
Ne znam da mrzim. Samo volim to je ipak slika porazenog jadnika, I placka.
Raspisao sam se tako stojeci Himna je zavrsila. Da li je iko jos slusa i stoji
dok ona se svira? Svima vama zelim dobro
jutro.“
Нада Петровић - Запис у дневнику 10. 12. 2015.
Нема коментара:
Постави коментар