Hodati bos ili u podgaženim cipelama… Izbor je na nama…
Nebrojeno puta sam rekla sebi da treba da stanem… Da treba da odustanem od uzaludnih pokušaja da nekoga zagrlim… Nekoga do koga mi je stalo… Nekoga kome nije stalo do mojih zagrljaja… Nebrojeno puta sam svoju reč pogazila, kao kada se podgaze cipele, pa se hoda, a peta viri i klapće i ne može da se potrči… To mi se desilo jednom… To mi se desilo drugi put… To mi se desilo i sto drugi put… I nebrojano puta… I uvek je bolelo kao prvi put… I uvek sam sebi govorila da sam egoista ako odustanem od pokušaja da zagrlim one koje volim… A onda je nešto puklo… Unutra… Rasprslo se… Pretvorilo u srču… Zarilo se pod nokte, u jagodice, uletelo u oko… A u oku nije više bilo suza da se isplače i očisti vidno polje… Koračala sam zamagljenog pogleda danima… Brojala probode u grudima ali ne i korake… I teturala se… I padala… I dizala… I ponovo padala i ponovo dizala…
Onda sam sebi dala radni zadatak da nikada, ama baš nikada više, nikome ne pružim ruke na zagrljaj ako bi taj moj zagrljaj taj neko nosio kao bukagije ili ga odbacio… I gle čuda… Desilo se nešto što sam najmanje očekivala… Bolelo je pa prebolelo… Dugo bolelo ali ipak prebolelo… A onda su svi oni čijih sam reči i zagrljaja bila željna počeli da se vraćaju, da pokušavaju da povrate ono što im je nekada pripadalo, što su podrazumevali da im pripada, na šta nisu pažnju obraćali ili im nije bilo stalo… Da, nije im bilo stalo dok se podrazumevalo… Vraćali su se ali ja sebi nisam umela da se vratim, sebi onakvoj kakvu su oni znali i za koju su verovali da ih i dalje čeka… I čekanje se podrazumevalo… Sve se podrazumevalo samo se nije podrazumevalo da ja imam prava da sebi kažem dosta… Sve sam ove lekcije nekada davno naučila, jedno vreme ih primenjivala, a posle ih zaboravila… Vratila sam se starom samopovređivanju… Kao narkotiku… I sve dublje u taj porok tonula… Toliko tonula da sam dodirnula dno, a da toga nisam bila svesna… Međutim, onda kada mi je dno postalo nebo, kada su moje ruke još jednom sklonjene, kada sam pokušala da jauknem, bar jednom da jauknem, a glasa nije bilo… Onda kada se desilo da mi se jedna strana tela oduzela… Tog trenutka sam sebe drugom rukom zagrlila… I osetila pod prstima da se krv vraća, da se život vraća u ruku koju je trnula, u nogu koja se zgrčila, u lice koje je na jednoj stani imalo masku drame, a na drugoj masku komedije… Sada teku dani u kojima ništa ni od koga ne očekujem… Ničemu se ne nadam… Nikoga ne čekam… Teku dani u kojima učim sebe da volim… Za tu lekciju nikad nije kasno… Ovozemaljski život ne bi imao smisla ako ne bih pokušala i tu lekciju da savladam.
Nebrojeno puta sam rekla sebi da treba da stanem… Da treba da odustanem od uzaludnih pokušaja da nekoga zagrlim… Nekoga do koga mi je stalo… Nekoga kome nije stalo do mojih zagrljaja… Nebrojeno puta sam svoju reč pogazila, kao kada se podgaze cipele, pa se hoda, a peta viri i klapće i ne može da se potrči…
To mi se desilo jednom… To mi se desilo drugi put… To mi se desilo i sto drugi put… I nebrojano puta… I uvek je bolelo kao prvi put… I uvek sam sebi govorila da sam egoista ako odustanem od pokušaja da zagrlim one koje volim…
A onda je nešto puklo… Unutra… Rasprslo se… Pretvorilo u srču… Zarilo se pod nokte, u jagodice, uletelo u oko… A u oku nije više bilo suza da se isplače i očisti vidno polje… Koračala sam zamagljenog pogleda danima… Brojala probode u grudima ali ne i korake… I teturala se… I padala… I dizala… I ponovo padala i ponovo dizala…
Onda sam sebi dala radni zadatak da nikada, ama baš nikada više, nikome ne pružim ruke na zagrljaj ako bi taj moj zagrljaj taj neko nosio kao bukagije ili ga odbacio… I gle čuda… Desilo se nešto što sam najmanje očekivala… Bolelo je pa prebolelo… Dugo bolelo ali ipak prebolelo… A onda su svi oni čijih sam reči i zagrljaja bila željna počeli da se vraćaju, da pokušavaju da povrate ono što im je nekada pripadalo, što su podrazumevali da im pripada, na šta nisu pažnju obraćali ili im nije bilo stalo… Da, nije im bilo stalo dok se podrazumevalo…
Vraćali su se ali ja sebi nisam umela da se vratim, sebi onakvoj kakvu su oni znali i za koju su verovali da ih i dalje čeka… I čekanje se podrazumevalo… Sve se podrazumevalo samo se nije podrazumevalo da ja imam prava da sebi kažem dosta…
Sve sam ove lekcije nekada davno naučila, jedno vreme ih primenjivala, a posle ih zaboravila… Vratila sam se starom samopovređivanju… Kao narkotiku… I sve dublje u taj porok tonula… Toliko tonula da sam dodirnula dno, a da toga nisam bila svesna… Međutim, onda kada mi je dno postalo nebo, kada su moje ruke još jednom sklonjene, kada sam pokušala da jauknem, bar jednom da jauknem, a glasa nije bilo… Onda kada se desilo da mi se jedna strana tela oduzela… Tog trenutka sam sebe drugom rukom zagrlila… I osetila pod prstima da se krv vraća, da se život vraća u ruku koju je trnula, u nogu koja se zgrčila, u lice koje je na jednoj stani imalo masku drame, a na drugoj masku komedije…
Sada teku dani u kojima ništa ni od koga ne očekujem… Ničemu se ne nadam… Nikoga ne čekam… Teku dani u kojima učim sebe da volim… Za tu lekciju nikad nije kasno… Ovozemaljski život ne bi imao smisla ako ne bih pokušala i tu lekciju da savladam.
N. Petrović… Ovde i sada… Zabeleška u dnevniku - 29.11. 2018.
Нема коментара:
Постави коментар