Mediha Šehidić

         Kad me muž prvi put upitao

Kako to sjediš? ja sam se zgrčila

I počela učiti da sjedim kako treba

Kad je upitao: Kako to dišeš?

Počela sam disati na preskok

Kad je vikao što se glasno smijem

Jer se smijeh čuo sve do lifta

Prestala sam se smijati

Dalje od tijesnog hodnika

A kada je počelo smetati ono što govorim

I kako govorim prestala sam se saopštavati

U svom jeziku i počela koristiti njegov.

Ništa se nije desilo i nikome nije nedostajao

Moj dah Moj smijeh Moj govor Moja misao

Samo je mlado tijelo naprasito usahlo

Haljina s bretelama puna nacigovanih volana

Počela je visiti kao tuđa krpa na ofingeru

U second hand dućanu pri kraju ulice

Mozak je radio poput trake za izlijevanje

Vrelog željeza u fabričkoj livnici

Ali to je morala ostati tajna

Nešto kao prećutan dogovor između mozga i tijela

Brzinsko uklanjanje tragova bilo kakve pameti

Talenta, interesovanja i dara

Preživjeti i o sebi nikome ni riječi.

 

Polje čičaka

Smrt i slatko od dunja

Mediha Šehidić